Značaj iskustva u organiziranju proslava godišnjica mature
Sve, ama baš sve, da se naučiti. I fizika, i matematika, i biologija, naravno, i kemija, potom jezici, društvene znanosti, pravo, ekonomija... i sve ostalo što ovdje nije nabrojano. Sve, ama baš sve, osim... čega? Osim iskustva. Iskustvo se ne da naučiti. Ono se ne stječe mozgom koji nas uvodi u tajne fizike, matematike, da ne nabrajam dalje. Ono se stječe – kožom. Da, dobro ste čuli, kožom. Zato ljudi uvažavaju samo vlastito iskustvo, nikada tuđe. Nitko tuđem iskustvu ne vjeruje jer njegova koža nije bila u dodiru s onim što čini kasnije iskustvo.
Sada ću Vam ispričati jedno moje iskustvo sa iskustvom. Štef je išao samnom u gimnaziju osam godina. Bile su to one gimnazije u koje se upisivalo nakon četirigodišnje osnovne škole pa su trajale osam godina. Čitava vječnost. Ali i ta je vječnost okončana maturom. Dugih osam godina bili smo skupa i dobro smo se međusobno upoznali. Naši životi bili su jednostavni. Škola-kuća-učenje-malo nogometa (ostali sportovi nisu bili važni) i subotom plesnjak. Tu i tamo bili smo na ponekom izletu koji bi kratko trajao, ali se o njemu još dugo pričalo. I to je sve, uz obaveznu lektiru i herbarije. Štef i ja bili smo posebno dobri iako smo bili posve različiti. Valjda upravo zbog toga.
Uglavnom, da ne duljim, Štefa i mene dopala je dužnost da u početku svake godine, a kasnije svake pete godine organiziramo godišnjicu mature. Radili smo to s užitkom. Bila je to prilika da se podsjetimo niza veselih dogodovština, da u sjećanju obnovimo naše mangupluke, da se sjetimo naših profesora i na kraju, i nas samih.
Na posljednjoj proslavi, koju smo, naravno, organizirali Štef i ja, sjedimo jedan nasuprot drugom i govorim Štefu kako smo nekada pola godine prije proslave počeli skupljati adrese, telefonske brojeve, pisali pisma koja su putovala običnom poštom, dogovarali izbor lokala gdje ćemo slaviti, sastavljali jelovnik i vinsku kartu, dogovarali hoće li biti glazba, koga ćemo od profesora pozvati i još gomilu sitnica. Naravno, bitna je bila i financijska strana, te izbor rizničara. Kada bi se sastali i slavili, pola godine crnačkog rada bilo je za nama. Pola godine...
Podsjećamo se Štef i ja svega što smo godinama radili. Međutim, stjecali smo dragocjeno iskustvo, neke stvari skoro smo automatizirali, a kada je došlo vrijeme interneta s e-mail servisom pisma više nisu putovala. Velika je to bila ušteda na vremenu. Naravno, doda li se tome i sve veće iskustvo stvar je jasna...
Eto, velim Štefu, Internet i iskustvo - to je ključ organizacije. Jesi li primijetio-pitam ponosno Štefa – da smo ovu proslavu šezdesete godišnjice mature organizirali potrošivši samo pola sata! Fantastično!
Štef se malo meškoljio pa promumlao: Kaj god, kakav Internet. Kakvo iskustvo. Kaj nisi primetil da smo tu samo nas dva...
Nakon duže rasprave, uz jaku argumentaciju s moje strane, ipak smo se složili da je presudno – iskustvo! A što bi drugo moglo biti!
17. lipanj 2015 |