Desimir Deso Širola (Bakar 1939.)
 Evo jednog neobičnog miprovca. Miproveterana. U MIPRO-u je od prvoga dana. Kada je stvaran MIPRO, tu je bio i Deso. Bio je jedan od predsjednika DSEIT-a kada je u njegovim njedrima stvaran MIPRO. Postao je odmah član njegovog Organizacijskog odbora i bio je to godinama. Njegov doprinos ideji, viziji i misiji MIPRO-a ne može se mjeriti brojem i trajanjem funkcija. Može se mjeriti ukupnim djelovanjem, može se mjeriti stvaranjem uvjeta u kojima je MIPRO proklijao. Može se mjeriti stvaranjem atmosfere koja je omogućila iskorak u svijet mikroprocesora, a to znači i iskorak u svijet ICT-a. U tome pionirskom dobu MIPRO-a, koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, DSEIT i MIPRO okupljali su elitu kadrova iz uglednih riječkih poduzeća i velikih sustava. Omogućilo je to MIPRO-u brz uzlet u svijet velikih skupova. Kroz skupove MIPRO Opatija je postajala mjesto svakogodišnjeg susreta važnih osoba iz ICT svijeta gospodarske, obrazovne i znanstvene provenijencije.
No vratimo se Desimiru. U MIPRO je dospio kao glavni inženjer održavanja u INA Rafineriji u Rijeci. U Rafineriji je radio i Marijan Wolf, ugledni miprovac i voditelj niza ICT seminara za zaposlenike INE.
Ono što Desimira čini posebnim u MIPRO Galaksiji je podatak, nepoznat većini članova MIPRO-a, da je Desimir značajno ime čakavske književnosti. Zapadno od Rijeke, u Istri, djelovali su, svatko u svoje vrijeme, razvučeno uglavnom kroz dvadeseti vijek, Mate Balota, Viktor Car Emin, Drago Gervais, čak jedno vrijeme i Vladimir Nazor… Istočno od Rijeke, u Bakru, protutežu im je „držao“ Desimir. Znam da će se Desimir, kao izuzetno skroman čovjek, pobuniti što ga „guram“ među značajne čakavce, ali za to je kriv on, a ne ja. Nisam ga ja tjerao da piše!
 A piše izvanredno. Piše o malim i običnim stvarima, piše o malim i običnim ljudima. Velika literatura može se, uostalom, pisati samo o malim ljudima. Čitali ste Dostojevskog. Desimir uvijek to radi. Prvu knjigu stihova i proze na čakavštini Smeh i suzi objavio je 1977. Slijedi zbirka pripovijedaka Hladne vatre (2003.), te knjiga Izgubljene bitke (2006.). Humoreske, kozerije i jednu komediju objavio je 2009. u knjizi Primorske impresije. Prošle godine objavio je najnoviju knjigu Bakarski amarkord s vrlo lijepim podnaslovom Bakar naše mladosti. Ja sam to sebi preveo sa Bakar kojeg više nema. To je zapravo kronika grada Bakra od 1939. do 1958. To je zapravo kronika svijeta u malom. Kronika svijeta koja se prelama kroz Bakar. I kroz Desimira. Desimir tako lijepo piše da je prava svečanost čitati njegove knjige. Upravo to. Čitao sam sve njegove knjige, svaka mi je dok sam je čitao bila najbolja. To vrijedi i za Amarkord. To znači da se Desimir stalno penje sve više i više po književnim ljestvama. I da se ne ponavlja.
Ima toga još kod Desimira. Dvije godine, 2004. i 2005. bio je gradonačelnik Bakra. Možda niste znali, a istina je, Bakar je 1787. bio, po broju stanovnika, najveći grad u Hrvatskoj. Imao je 7656 stanovnika. Rijeka je (neka se ne ljute riječki miprovci) imala samo 5956 stanovnika, s tim da je granica Bakra i Rijeke bila na Rječini. Ča je pusta Rijeka kontra Bakru gradu!
Ima još toga. Ali ovdje ćemo stati. Neka nešto ostane i za drugi put. Desimir i danas redovno dolazi na skupove MIPRO i budno prati sve što se tamo događa. Kao i svi veterani MIPRO-a nepopravljiv je miprovac!
Dugo nam živio i još duže pisao, Desimire!
Petar Biljanović 16. siječanj 2013 |