Budin: MIPRO je postao opće prihvaćena tribina istraživačke i gospodarske zajednice koja je olakšala stvaranje digitalnog gospodarstva i društva

Akademik Leo Budin, profesor emeritus Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu primio je Državnu nagradu za znanost, za životno djelo u 2016. godini na području tehničkih znanosti. Nagrađen je za cjelokupan znanstveno-istraživački rad, a posebno za ogromni doprinos u istraživanju, razvoju i primjeni računala i računalnih sustava. Svojim radom značajno doprinosi i razvoju MIPRO-a od 1981. godine sudjelovanjem na skupovima, kao član Znanstvenog savjeta, član Programskog odbora od 1985. i predsjednik Programskog odbora od 1992. do 2000., pa smo s njim razgovarali o Državnoj nagradi za znanost, počecima računarstva u Hrvatskoj, razvoju MIPRO-a i njegovom dugom plodnom stvaralaštvu.
 

Dobili ste mnoga priznanja tijekom svog profesionalnog djelovanja, a nedavno ste primili Državnu nagradu za znanost u kategoriji tehničkih znanosti za životno djelo. Kako će se ovo značajno priznanje odraziti na Vaš budući rad?

Moj se radni vijek poklopio s burnim razvojem mikroelektronike i računarstva. Nakon mog dolaska na tadašnji Elektrotehnički fakultet (danas: Fakultet elektrotehnike i računarstva) 1962. godine počeo sam se baviti osnovnim digitalnim sklopovima koje smo u početku čak još sastavljali od pojedinačnih tranzistora. Godine 1968. Elektrotehnički fakultet  je nabavio računalo IBM 1130 i od tada sam se počeo baviti računalima. Sredinom sedamdesetih godina postali su nam dostupni prvi mikroprocesori pa smo oko njih počeli graditi manje upravljačke sustave. Kada se izgradnjom Sveučilišnog računskog centra pojavila mogućnost korištenja velike računalne snage zaokupili su me postupci analize, simulacije  i projektiranja  naprednim računalnim postupcima optimiranja. Bilo je još i nekih drugih projekata. I tako je proteklo mojih 55 godina rada. Bilo je uzbudljivo i zanimljivo. Svjedoci smo toga da se razdoblje intenzivnog razvoja digitalnog svijeta nastavlja jednakim ili čak i bržim tempom. No, nositelji tog razvoja u nas morat će biti moji mlađi kolege. Mnoge od njih poznajem i siguran sam da će u tome biti uspješni.
Ja sam odlučio da se još koju godinu posebno pozabavim informatičkim obrazovanjem  mladih.  U vezi s tim u zborniku savjetovanju „Računalo u školi“ na MIPRO 2107 objavljen je rad nas pet autora pod naslovom „Stavovi strukovnih udruga i visokoškolskih institucija o preobrazbi predmeta Informatika u hrvatskom školstvu“. Na sajmu knjiga Interliber u studenom 2017. promovirali smo i priručnik za nastavnike pod naslovom „Računalno razmišljanje i programiranje u Pythonu“.
 

U našem računarstvu prisutni ste skoro od njegovih početaka. Navedite tri osobe koje su pioniri računarstva u Hrvatskoj i zašto?

Teško mi je odabrati samo tri osobe i taj izbor dobro obrazložiti. Bilo bi mi jednostavnije navesti dvije aktivnosti koje smatram važnim za početni razvoj računarstva u nas  i osobe koje su bile nositelji tih aktivnosti.
Spomenuo sam da je godine 1968. na Elektrotehničkom fakultetu instalirano računalo IBM 1130. U postupku nabave i organiziranju uporabe istaknutu ulogu imali su profesori Stanko Turk, Božidar Stefanini i  Alfred Žepić s tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu
Druga velika aktivnost je bila projektiranje i izgradnja Sveučilišnog računskog centra (SRCE). U izradi pretprojekta godine 1970. sudjelovali su članovi Zavoda za elektroniku Elektrotehničkog fakulteta: Leo Budin, Ratko Gospodnetić, Uroš Peruško i Aleksandar Szabo. Iste je godine pripremljen i idejni projekt. Nositelji idejnog projekta bili su Uroš Peruško, Stanko Turk, Leo Budin i Božidar Stefanini. Autori pojedinih dijelova projekta s Elektrotehničkog fakulteta bili su (abecednim redom): Leo Budin, Uroš Peruško, Ivan Plačko, Vjekoslav Sinković, Božidar Stefanini, Aleksandar Szabo, Stanko Turk i Vjekoslav Vunderl. Iz drugih institucija autori su bili: Đuro Deželić (Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja), Slavko Dobrenić (Ekonomski fakultet), Vladimir Mužić (Filozofski fakultet) i Branko Souček (Institut Ruđer Bošković). Ovo je prilika da se podsjetimo na te pionire razvoja, kako to danas govorimo,  informacijske i komunikacijske tehnologije u nas.
Moje je osobno mišljenje da su se svojim djelovanjem i karizmom posebno isticali profesori Stanko Turk i Branko Souček.
 

MIPRO je po ključnim parametrima vodeći neprofitni tehnološki skup u regiji. To je i Vaša zasluga. No kada ste pristupili MIPRO-u 1981. bio je to puno manji skup. Što (ili tko) Vas je dovelo u MIPRO i zadržalo u njemu bukvalno do današnjih dana?

Moramo se podsjetiti da je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Društvo strojarskih i elektrotehničkih inženjera i tehničara iz Rijeke počelo organizirati stručne seminare o novim tehnologijama za svoje članove. U samo nekoliko godina društvo je pod vodstvom legendarnog Mihajla Filiferovića – Fiće uspjelo zainteresirati inženjere iz gospodarstva šire regije za te seminare i okupiti predavače za teme iz područja mikroelektronike, posebice digitalne elektronike i mikroprocesora.  Mene je na skup pozvao moj kolega sa studija Miodrag Lorencin. Godine 1981. održali smo Miodrag Lorencin, profesor Petar Biljanović i ja seminar o mikroelektronici i mikroprocesorima. Nakon toga slijedile su godine seminara, predavanja i okruglih stolova koji su se bavili primjenom mikroračunala u upravljačkim sustavima. Kolega Josip Kljajić iz Hrvatske elektroprivrede i ja vodili smo niz godina seminare koji su se bavili  procesnom informatikom u Hrvatskoj elektroprivredi.  Vjerujem da su znanja koja su na tim seminarima stjecali stručnjaci iz elektroprivrede imala određenog utjecaja  na uspješnu digitalizaciju upravljanja hrvatskim elektroenergetskim sustavom.
Godine 1992. je, u skladu sa zakonskom regulativom Republike Hrvatske, osnovano Hrvatsko društvo MIPRO. Na osnivačkoj skupštini izabran sam za predsjednika Programskog odbora i taj sam posao obavljao sve do 2000. godine. Bilo je to razdoblje s mnogo organizacijskog posla i povezivanja s hrvatskim pa i svjetskim gospodarstvom te državnom upravom. Programski odbor je nastojao usmjeriti  djelovanje MIPRO-a prema uspostavi informacijskog društva i za 21. stoljeće kao moto uveo sintagmu: „S Miprom u društvo znanja“.
Zadnjih godina dolazim na skup s manje zaduženja. Sudjelujem na ponekom okruglom stolu ili održim koje predavanje. Zadovoljan sam jer vidim da MIPRO uspješno ostvaruje svoju društvenu ulogu.

 

Prepoznati ste u našoj sredini kao značajan autor i suautor brojnih udžbenika za srednje škole i fakultete. Koja Vas motivacija „tjera“ na to?

Sveučilišta i znanstveni instituti moraju  se baviti istraživanjima i sudjelovati u napretku svjetske znanosti. Zbog toga znanstvenici moraju  objavljivati znanstvene radove u svjetskoj literaturi. Međutim, sveučilišta moraju djelovati i u svom okruženju i utjecati na preobrazbu obrazovnog, istraživačkog i gospodarskog okruženja a time i društva u cjelini. Ta se društvena uloga sveučilišta ističe kao njegova „treća misija“ (uz prve dvije: „poučavanje“ i „istraživanje“).  Smatrao sam da pripremom udžbenika za visokoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje pomažem u ostvarenju te misije. Jednako tako, svojim djelovanjem udruzi MIPRO nastojao sam dati svoj obol u ostvarenju te „treće misije“.

MIPRO je na tehnološkoj sceni opstao dugih 40 godina u kojima nitko formalno nije stajao iza njega. Da li se to dogodilo unatoč tome ili upravo suprotno, zahvaljujući tome? Kako vidite budućnost MIPRO-a?

Četrdeset godina trajanja MIPRO-a poklopilo se s četrdeset godina djelovanja Mooreovog zakona u  skladu s kojim su se svakih 18 mjeseci udvostručavale performanse integriranih digitalnih sklopova. Taj je eksponencijalni razvoj sklopovlja omogućio stvaranje novih tehnoloških rješenja koja su u potpunosti preobrazila gospodarstvo i društvo. Osnivači MIPRO-a okupili su ljude sa sveučilišta i gospodarstva kako bi se stvorila platforma koja će olakšati širenje znanja o mogućnostima raznolikih primjena tih nastajućih tehnologija.  Pokazalo se da je ta zamisao bila vrlo plodonosna pa je MIPRO s vremenom postao opće prihvaćena tribina istraživačke i gospodarske zajednice koja je olakšala stvaranje digitalnog gospodarstva i društva.
Smatra se da je razdoblje Mooreova zakona za današnju poluvodičku tehnologiju pri kraju, ali svojstva današnje računalne tehnologije  otvaraju neslućene mogućnosti novih primjena. Primjerice, može se nabrojati niz novih rješenja zasnovanih na obradi velike količine podataka, na strojnom učenju, na postupcima  umjetne inteligencije. Internet stvari omogućuje sasvim nove pristupe u raznim industrijskim okruženjima, poljoprivredi, organizaciji života u gradovima. Govori se o četvrtoj industrijskoj revoluciji.
Dobro osmišljene institucije cjeloživotnog obrazovanja preduvjet su za uspostavu inovacijskog ekosustava koji bi pomogao hrvatskom gospodarstvu, posebice malom i srednjem poduzetništvu da svojim procesima, proizvodima i uslugama postane svjetski konkurentno. Kako je znanje temeljni preduvjet gospodarskog rasta, povezivanje istraživačke zajednice sa sveučilišta i gospodarstva u kojem se moraju razvijati inovativni proizvodi i usluge novi su izazovi MIPRO-a. Ti su izazovi jednaki onima iz početnih dana. Budućnost MIPRO-a, dakle,  ovisi o tome hoće li i u tim novim uvjetima djelovati na načelima koja su prije četrdeset godina osmislili njegovi osnivači.

Sunday, March 04, 2018