„Maharadžin paradoks“ ili „Da li je maharadža socijalno osjetljiv i ako jeste zašto nije?“
U svijetu u kojem živimo bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Poznata je to činjenica. Stručnjaci za financije to tumače ovako i onako, sociolozi za razliku od njih onako i ovako. Međutim, svi ti umni ljudi u najboljem slučaju opisuju pojavu, ali joj ne otkrivaju uzroke, ne zato što su nesposobni, već zato što ih traže na krivom mjestu. Možete imati najbolju moguću opremu za lov na kitove, ali ih ipak nećete uloviti u Sahari, miljama daleko od bilo kakve vode.
Odgovor na postavljeno pitanje dati će Vam bilo koji indijski maharadža. Ako ne znate kako stupiti u kontakt s maharadžom neka vas to ne smeta. Probajte naprosto zamisliti da ste Vi maharadža i pokušajte razmišljati kao on.
Jeste li se pretvorili (naravno, virtualno) u maharadžu? Jeste. Odlično. Za početak maharadžiranja uzmite podatak da maharadža ima milijardu dolara i da ga okružuje milijarda siromašnih Indijaca. Ima li maharadža dušu? Ima li maharadža srce? Ima. Naravno da ima! Ima i jedno i drugo. I srce i dušu. Hoće li on toj sirotinji oko njega pomoći? Neće! Naravno da neće! Zašto? Zato što maharadža nije blesav! Zašto bi bio blesav kad bi pomogao sirotinju? Zato što ima oko sebe milijardu siromaha i kad bi svakome od njih dao samo jedan dolar, ostao bi bez ičega, a sirotinja bi i dalje ostala sirotinja. Zapravo, jedini efekt bi bio da bi se broj siromaha povećao za jedan! Stvorio bi još veću bijedu. Poučen tom spoznajom maharadža razmišlja ovako: Ova sirotinja nije baš tolika sirotinja da svakome od njih ne bi mogao iscijediti još jedan dolar. Kako maharadža raspolaže polugama vlasti on to može i postići. I na kraju priče maharadža više nema jednu, već dvije milijarde dolara. Iako socijalno osjetljiv postao je još bogatiji, a sirotinja još siromašnija. Jednostavno da ne može biti jednostavnije. Pogađate, nakon nekog vremena po istom principu maharadža će imati i treću milijardu. I tako dalje dok jednoga dana ne pukne grana. Za nastavak priče pitajte Che-a! Ja se u to ne bih upuštao. Ne bavim se politikom.
Naravno, ovdje bi se još moglo govoriti o tome trpi li socijalno osjetljivi maharadža duševne boli kad zna da milijarda ljudi oko njega misli da je on socijalno neosjetljiv što uopće nije istina. Međutim, od te spoznaje nema nikakve koristi jer ne vjerujem da u Indiji postoji institut duševnih boli kao kod nas temeljem kojega bi maharadža od sirotinje mogao „utjerati“ lovu za pretrpljene duševne boli. Baš šteta!
Naše domaće novokomponirane parajlije naravno ovdje neću niti spomenuti jer oni za razliku od maharadže nemaju ama baš nikakav pedigre. O tome kolike tek oni trpe duševne boli kada vide svoje sugrađane kako kopaju po kontejnerima ne usudim se niti pomisliti. A ti bešćutni sugrađani kopaju i kopaju po kontejnerima i novokomponiranim parajlijama stvaraju sve veće i veće duševne boli.
(Ideju za ovu kolumnu dobio sam nakon jednog razgovora sa starim prijateljem i miprovcem Jadrankom N. koji je boravio u Indiji i bio iznenađen količinom bijede tamo. To međutim ni u kojem slučaju ne znači da ću mu platiti kavu. Ne zato što to ne bi htio već zato što Jadranko naprosto nikada nema vremena!) Wednesday, June 24, 2015 |